17.8.2008. nam je bilo 3 godine veze. 16-og  je dosao po mene i umjesto da idemo kod njega kao i inace, isli smo kod kumova u goste. Ja sam navaljivala da idemo kući al on se nije dao nagovoriti. Čekao je ponoć..Nisam naravno nista znala niti sam slutila. Sve je isplanirao tocno u sekundu sto mu inace ne ide bas od ruke..Ulazimo u kucu malo prije ponoci i on odugovlači... Kao ne može naći ključ, a ja ga požurujem jer moram na wc. Kada je otključao vrata ja sam otrčala u wc, a on je u to vrijeme pripremao zadnje detalje. U sobi,na stolu bile su svijece, buket cvijeca, bombonijera te latice cvijeća razbacane po stolu..Ja sam bila iznenađena tom romantikom jer inace i nije takav ali mislim... ajde, tri godine... bas lijepo od njega. Sve je super, ja sam presretna i ugodno iznenađena..On pogleda na sat i upali liniju, pusti našu pjesmu (ja sam se naravno rastopila), dode do mene i da mi jos jedan poklon..Dok sam ja to brzo otvarala kako bih vidjela što se nalazi u poklonu, on je kleknuo ispred mene, a ja od uzbudenja nisam ni shvatila da kleci dok nisam otvorila poklon i ugledala najljepsi prsten u zivotu. Tada sam pogledala u njega, a on me upitao: "Ljubavi, hoces li se udati za mene?". Naravno, pristala sam i dok smo se poslije smijali, ja sam skontala kako je on to sve pažljivo isplanirao. Počele su stizati poruke u kojima nam prijatelji čestitaju na zarukama. Svi su znali osim mene.. Možda ima i boljih prosidbi ali meni je moja najbolja i najljepsa i pamtit cu je cijeli zivot. Te trenutke i sve ostalo.

Nataša i Silvio

Vjenčanje 8.8. 2009. u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku

Ima jedan otočić, slatko malo mjesto, pravi mali raj za zaljubljene. Na tom otočiću dobila sam prvi poljubac od muškarca koji mi je osvojio srce. Za oboje taj je otočić postao „naše mjesto“. Na njemu smo vodili gotovo sve važne razgovore.

Jednoga iznimno hladnog, prosinačkog dana, dan prije moga rođendana, on me pozvao na šetnju do tog otočića. Nakon mog odbijanja da hodamo po hladnoći, bilo mi je previše sumnjivo što me uporno nagovara da odemo tamo, dok na ulici nema ni žive duše i unatoč vjetru koji ledi kosti. Moram priznati da mi je putem srce ludo udaralo naslućujući što slijedi. Već tada mi je od uzbuđenja postalo toplije, ali nisam mu to htjela priznati. Umjesto toga, taktički sam se žalila na zimu, uživajući u pažnji i zagrljajima kojima me štitio od hladnoće.

Po dolasku na otočić stajali smo nekoliko trenutaka u tišini, dok nas je vjetar bezdušno šibao. Čekala sam sudbonosno pitanje, a on je šutio. Već sam skoro posumnjala u svoje instinkte, kad me pogledao sjajnim, zagonetnim pogledom, toliko drugačijim od svih kojima me do tada gledao. Pamtit ću ga zauvijek. Progovorio je svečanim glasom, a zvučao je malo promukao i dublji nego inače. Rekao mi je kako je ovo mjesto gdje me prvi put poljubio i zato je usprkos hladnoći htio doći ovdje i upitati me nešto o čemu već jako dugo razmišlja. Tada je posegnuo rukom u džep i iz njega izvadio kutijicu od crvena baršuna, koja je podsjećala na kovčežić, otvorio nju, pokazao mi prsten od žutoga zlata sa blještavim kamenčićem i riječima kako nikada u ništa nije bio sigurniji nego u našu ljubav, zaprosio me. U mojim ušima je zujalo dok sam slušala njegove riječi, a pokušavala sam upamtiti svaku njegovu riječ. U jednom trenutku samo sam odgovorila kako i ja također u nikada ništa nisam bila tako sigurna kao u to da želim s njim provesti ostatak života. Rekla sam „DA“, bez imalo sumnje i straha, ne skrivajući što osjećam. Dugo sam promatrala prsten. Tada me nježno poljubio, zagrlio me i ostali smo stajati tako zagrljeni nesvjesni ičega oko nas. Nakon nekog vremena vjetar nas je vratio u stvarnost i krenuli smo u potragu za toplijim mjestom. Odšetali smo polako, ne mareći za hladnoću, u ostatak našeg života. Bio je to jedan od najhladnijih, ali i najtoplijih dana u mom životu. Naša ljubav otjerala je zimu.